Excerpt for Sudbina by , available in its entirety at Smashwords





Azemina Klobodanović


Sudbina








Nijedan dio ove knjige ne može se koristiti ili reproducirati u bilo kojem obliku ili na bilo koji način, bez prethodnog pismenog odobrenja autora.







Copyright © 2017

Sva prava zadržana














Onima koji unesoše svjetlost u moj život...


Djeci moje djece








***



Sudbina mu dođe kao neki oblak koji stalno lebdi nad našim životom. Ona utiče na događaje u našem životu, na odluke koje donosimo... Svi glavni događaji u životu kao što su rođenje, ozbiljne bolesti, nesreće za koje nismo mi odgovorni i smrt sudbinski su predodređene i mi ne možemo na njih uticati.

Uobičajeni stav Zapada je da mi kontrolišemo svoj život i da je sve što nam se događa posljedica našeg izbora.

S druge strane, uobičajeni stav Istoka je da sve što nam se događa nije pod našom kontrolom i da smo svi mi samo puke marionete u predodređenim događanjima.

Međutim, ni jedno od ovih gledišta nije u potpunosti tačno. Prema duhovnoj nauci, u današnje vrijeme, u prosjeku 65% našeg života vođeno je sudbinom, a 35% slobodnom voljom.

Dakle, sudbinu čine događaji u životu koji nisu pod našom kontrolom, a slobodna volja je onaj dio našeg života na koji možemo  da utičemo i ukoliko smo dovoljno jaki i uporni, možemo bar djelomično mijenjati već unaprijed zacrtanu sudbinu.

Sudbina može da se posmatra kao svrha postojanja na ovom svijetu. Ako se rađamo sa tačno određenom svrhom u životu, onda se to može smatrati sudbinom. A da li ćemo ostvariti svoju svrhu (sudbinu), to zavisi od nas samih. Dakle, sudbina je nešto što je predodređeno, ali ne mora obavezno da se dogodi.

Svrhu života možemo da tumačimo kao osnovni cilj koji treba da postignemo u životu. Kada znamo svrhu, onda znamo za šta smo predodređeni, i čemu treba da težimo. Ako to ne znamo i idemo nasumice kroz život, teško da ćemo išta postići. Kada pred sobom imamo neke ciljeve, a koji nisu usklađeni s našom svrhom, onda će nam biti jako teško da ih ostvarimo. Sasvim je drugačije ako smo shvatili našu svrhu, Božji plan za nas, onda je sve lakše i jednostavnije. Svrha je putokaz koji nas vodi kroz život.

Oni koji veruju u sudbinu imaju dva različita tumačenja tog pojma, koji čak imaju i različit naziv u engleskom jeziku. Riječ fate označava da nam je svaki događaj, u tačno određenom redoslijedu, unaprijed određen i koliko god se koprcali i branili, zadesiće nas ono što nam je zapisano. Dakle, ne možemo uticati svojom voljom na predodređene događaje.

Za razliku od toga, riječ destiny, iako u prevodu ima isto značenje kao i fate, u biti znači drugačije. U ovom slučaju, sudbina se odnosi na neki konačni događaj, bez preciziranja redoslijeda događanja koji su se desili u međuvremenu. Na ove događaje možemo uticati svojom voljom i na neki način korigovati svoju sudbinu. Koliko ćemo uspjeti u tome zavisi isključivo od nas, koliko smo jaki, uporni, koliko spremni da u inat svemu i svima usmjerimo svoju sudbinu u željenom pravcu. To je ono kada kažemo da je nekom bilo suđeno da postane veliki glumac, dobar pisac ili bogataš.

Treba znati da svrha ljudskog života ne mora da bude toliko značajna da promijeni svijet. Svrha života može da bude nešto sasvim obično, a opet sjajno. Zar nije sjajna svrha života da budete najbolja majka svom djetetu i izvedete ga na pravi put? Zar nije sjajno kada ispunite davno dato obećanje i pružite svom djetetu život daleko bolji nego što ste vi imali?















Ovako je sve počelo...

Rođena u inat svima


U predgrađu malog bosanskog grada, jedne decembarske noći, začeta je ona sasvim slučajno, greškom. Nije bilo u planu da njen otac nakon tri braka i desetoro djece koje je već imao, bude otac i njoj, ovom jedanaestom djetetu po redu.

Bio je već u godinama, i baš u to vrijeme dobio i unuku od sina iz prvog braka, zbog čega uopšte nije bilo upitno da li ima smisla za dolazak na svijet i ovog djeteta. Ako bi se i rodilo bilo bi čisti višak, opterećenje i sramota za ovu porodicu, a Boga mi sramota i zbog okoline. Šta bi svijet rekao?! Zbog toga je otac tjerao njenu majku da pije kojekakve trave, nosi težak teret, da radi sve ono što su u to vrijeme u ovakvim situacijama, na svoju ruku, radile neuke, neobrazovane žene. Jednostavno je bila primorana da se snalazi kako zna i umije, ali da ne dozvoli da se ovo dijete rodi. Morala ga je ''pobaciti'' po svaku cijenu.

I ona je zaista sve činila da ispoštuje muževu naredbu, naravno, ne svojom voljom, ali nije uspjela da mu udovolji. Doduše, niko je nije ni pitao što ona želi.

Međutim, Bog je očito bio na majčinoj strani i na strani nerođenog djeteta. I pored kojekakvih čajeva koji su u startu trebali da ga unište, ono je nastavilo uz Božju pomoć da se razvija, jača i krči put do rođenja i dalje...

I tako jednog avgustovskog dana, na Kurban Bajram, došla je na ovaj svijet djevojčica, bez suza radosnica i nekog ushićenja od strane njenog oca. Ne računajući majčine suze, bile su tu i suze novorođenčeta, djevojčice, što zbog straha od nove sredine, ali i zbog toga što je nesvjesno znala da nije željena.

Iako je njeno rođenje bilo upitno, očito je bilo suđeno da ova djevojčica dođe na ovaj svijet. Možda je ona svojom voljom, u inat svima, doprinijela tome, i izborila se za svoj život. Ko zna?

I tako je ona bila je najmlađa ne samo među braćom i sestrama (računajući naravno i polubraću i polusestre), već i najmlađa tetka u porodici. Bila je tetka unuci njenog oca, odnosno kćerki očevog sina iz prvog braka, a njenog polubrata.

Polubratova kćerka je bila starija od nje godinu dana. Eto, još dok je bila u majčinom stomaku nije ni slutila da je već postala tetka!

Njeno djetinjstvo, odnosno njena životna staza, znatno se razlikovala od života njene braće i sestara.. Ona je krčila svoj put, bila uporna i dovoljno jaka da svoj život uredi onako kako je željela. Imala je

svoje ciljeve od kojih nije odustajala.

Poseban inat, snažna volja i upornost da bude drugačija, da bude bolja od svih, učinili su da je ona od samog početka uticala na svoju sudbinu.









Inat ...

Bosanski inat



Može se općenito reći da je inat spoj tvrdoglavosti, odlučnosti i upornosti.

Neke stvari radimo ili ne radimo u inat nekome, u želji da mu se osvetimo, da mu naudimo, jednostavno se inatimo.

Zavisi kako se uzme, u neku ruku jeste loš, a opet je i dobar jer nas tjera da prevaziđemo svoje sposobnosti i pomjerimo granice mogućeg.

Pruža nam potrebnu snagu kako bismo ispunili vlastita očekivanja, ciljeve. Treba se zainatiti sebi i drugima (na pozitivan način) i pokazati da možemo ostvariti svoje snove, savladati prepreke i doći do svog cilja.

Naravno, inat nije svrha samome sebi, nego je tek djelić u sistemu koji ti daje snagu, vjetar u leđa, potiče na bolje. On mora biti na korist i drugima i tebi. Ako nije tako, onda treba odustati i neinatiti se jer je takav inat zlo.

Jedan primjer bosanskog inata opisan je u priči o Inat kući koja je simbol bosanske tvrdoglavosti i upornosti.

Kada su se Austro-Ugarske vlasti 1892. godine odlučile za gradnju Gradske vijećnice počela je priča o Inat kući. Gradnjom Vijećnice predviđeno je rušenje jedne kuće i dva hana uz obeštećenje. Vladajuća Monarhija je htjela da napravi građevinu kakva ranije nije viđena u Sarajevu.

Hanovi su srušeni, ali provođenju daljih planova u djelo zasmetala je još kućica starog Benderije, sagrađena na desnoj obali rijeke Miljacke.

  Tvrdoglavi starac nije želio pristati da proda kuću ni za kakve pare. Nije dao da mu se ruši, jer je predstavljala njegov duševni mir. 

Nakon dugih pregovora, Benderija je popustio uz uslov da mu Monarhija isplati kesu dukata i njegovu kuću prebaci na drugu stranu Miljacke, ćerpić po ćerpić, kamen po kamen. 

Nisu imali drugog izbora nego da urade kako je tražio. Od tada ova kuća nosi naziv Inat kuća, po inatu starca Benderije.

 Priča se da bi Benderija svakog dana sjedio nasred obližnje Šeherćehajine ćuprije, pušio duhan na svoj dugi čibuk i pomno posmatrao kako radnici vrijedno prenose materijale i njegovu kuću podižu na drugoj obali.

  Kuća je i dan danas tu, da prkosi svim vladama i simbolizira bosanski inat. Godine 1997. je pretvorena u tradicionalni bosanski restoran. 
















Bosanka rođena u inat svemu pričat ce vam

o svom životu....















Kad maksum čuva maksuma


Pričali su mi da sam bila stara samo par mjeseci kada me sestra slučajno spustila na vruć šporet dok mi je mama pripremala hapu!

Umotanu u dekicu, mama me dala sestri u naručje da me čuva, a kada je dekica počela da spada, da bi je sačuvala, sestra me spustila nogicama na prvu čvrstu podlogu koja joj se našla u blizini. I bila je to jako čvrsta, ali na nesreću i vrela podloga. Bila je to vrela plata šporeta na čvrsto gorivo, fijakera. U tom momentu, moja sastra nije razmišljala o posljedicama, što je i normalno. Imala je samo nešto više od pet godina!

Na moj vrisak, mama je utrčala u sobu, otela me od sestre i uzela u naručje, ali već je bilo kasno. Bio je dovoljan samo trenutak pa da se na mojim nježnim tabanima pojave plikovi. Sva preplašena zbog toga što se desilo njenom djetetu, a još više zbog straha što će joj reći, što će joj uraditi muž, moj otac, kad se vrati s posla, majka me onako uplakanu tješila, ljubila, njihala u naručju, praveći krugove po sobi.

Sva izgubljena, ponovo me dala sestri na čuvanje dok pripremi obloge, ali ovaj put daleko od šporeta. Plakala je i sestra jedno vrijeme zajedno sa mnom, a ja sam nastavila da plačem bez prestanka, što je i razumljivo, jer su mi tabani bili gotovo pečeni. Majka sva u šoku, onako preplašena, ali opet dovoljno sabrana, pripremila je obloge za moje tabane i navukla mi ručno šivene gegice sa čarapicama. Tada nije bilo gegica kao što su one danas, a možda i jeste ali su bile dostupne samo imućnijim porodicama. Mi naravno nismo spadali u tu skupinu.

Morala je na svaki način sakriti ovo od muža, plašila ga se. Znala je kakvu ima narav i da ne bi tako lako prihvatio bilo kakvo objašnjenje. Nije znala što bi se tačno desilo da sazna, ali sigurno ništa dobro. Pošto sam zbog zadobijenih opekotina stalno plakala, bez prestanka, otac je zabrinuto, ali ljutito upitao - Refija, šta je maloj? Što plače?

Mama je sa strahom, odgovorila - Ma Smaile, valjda je boli stomak! Evo stalno joj stavljam obloge.

Sva sreća pa on nije gledao kako i gdje majka stavlja obloge.

I tako je ona danima kriomice, da otac ne vidi, stavljala meni obloge na tabane i oblačila mi ove nazovi gegice, kako otac ne bi vidio što se zaista dogodilo.

Godinama kasnije, kada su mi pričali o ovom događaju, bila sam šokirana pri pomisli kako je majka imala hrabrosti da bebu od par mjeseci daje u ruke djetetu od samo pet i nešto godina. Ja svoju djecu dok su bile bebe nisam imala hrabrosti, nisam smjela da dajem u ruke ni svakoj odrasloj osobi! Dok su mi to pričali pokušavala sam da zamislim sve to, sa suzama u očima, što zbog sebe što mi se desilo a bila stara samo par mjeseci, što zbog sestre kojoj je to moralo izazvati veliki strah i traumu, a onda i zbog majke.

Mada je majka bila odgovorna za ovo, bilo mi je nekako žao jer joj sigurno nije bilo jednostavno. Vruće plate od šporeta itekako su i nju opekle iako ih ona nije ni dotakla. Znala je njena duša što preživljava u tim momentima, koliku bol osjeća kao majka prema svojoj bebi, uz onaj strah kako se opravdati pred mužem, a opravdanja nema. Ipak, ona je maksumu dala u ruke gotovo tek rođenog maksuma, ne razmišljajući o posljedicama.




Ono kad si višak


U vrijeme renoviranja naše kuće, one porodične, koja je još uvijek na istom mjestu, već preko šezdeset godina, zbog zauzetosti ostalih ukućana, ja sam sate i sate provodila u stalku s koricom kruha u ručicama. I tako mala, kao da sam znala da sam greškom ušla u ovu porodicu, bila sam poslušna beba, nisam plakala, nisam bila zahtijevna. Tako sam možda pokazivala zahvalnost što su me prihvatili, jer sam im očito bila od viška.

Pričali su mi da je komšinica teta Danica znala dozivati moju mamu - Smajinice, Smajinice, ogriješit ćete se boni o ovu malu! Stalno vam je u stalku.

Nakon ovih upozorenja, zauzeta od obaveza koje joj je nametao moj otac, ali i ona sama, mama bi me nakratko uzela, tek toliko da me opere, nahrani i stavi na spavanje, do sljedeće ture u stalku. Trebala je brinuti i o ostaloj djeci, ručak napraviti za čitavu porodicu, ali i za radnike koji su radili na renoviranju kuće...

Kad sam porasla, što znači da sam mogla hodati i trčati svojim nogama, a ne samo stajati u stalku, bila sam prava smetnja bratu i sestri. Oni su imali svoje društvo a ja sam im samo smetala. Izbjegavali su me kad god su mogli. Eto i ovo je bio dokaz više da sam bila suvišna u ovoj porodici. Čini mi se da sam im smetala na svakom koraku, a ja to ignorisala i u inat njima i dalje radila po svom. Na moju žalost u najbližem okruženju, u komšiluku, nije bilo djece mog uzrasta tako da sam bila zakinuta i s te strane. Ni sama ne znam kako, ali sam često znala uskočiti u društvo mog tri godine starijeg brata i zajedno s njima provoditi vrijeme. Sestra je bila pet godina starija, pa joj nikako nije odgovaralo moje društvo.

Ići po ćumur iz huntića (malih vagona) u blizini Halde gdje se istovarao otpad iz Željezare, za mene je bila prava avantura. Halda se nalazila na kraju našeg naselja, desetak kuća dalje od naše, s desne strane ulice. Naravno, brat bi me svaki put tjerao, ali redovno bi pobijedila moja upornost, a možda i to što sam mu tada bila od neke koristi.

Pratili bi iza žbuna kada će se pojaviti huntići koji su se kretali uskom prugom od Rudnika prema Željezari, napunjeni ćumurom do vrha, čak i više od toga. Dobro se sjećam, ćumur je bio onaj pravi, kvalitetni, u većim komadima, tzv. štukama. Tako su govorili oni stariji. Dodatno je trebalo pratiti i čuvara kako bi sa huntića mogli izbaciti što više ćumura, a da on to ne primjeti. Znalo se tačno kada će se oni stariji popeti na rub huntića - kada se huntići nađu na krivini pa uspore. Mlađi su bili zaduženi da skupljaju na kamare izbačeni ćumur u čućećem položaju kako ne bi bili primjećeni od čuvara. Nije bilo zabune. Tačno se znalo čija je koja kamara ćumura koji se nakon što prođu svi huntići i čuvar povuće, pokupi u vreće i ponese kući.

Ovo smo najčešće radili pred zimu kako bi bar malo pomogli roditeljima u nabavci ogreva.

Kad ti umjesto poklona

daruju suze


Rođena sam u siromašnoj radničkoj, a uz to i patrijarhalnoj porodici u kojoj se praznicima nije pridavala neka važnost. Nisu se slavili rođendani, Nove godine,... jedino Bajrami.

Jedan događaj posebno pamtim.

Za djecu je Nova godina oduvijek predstavljala važan praznik koji se pamti po Djeda Mrazu. Ja sam tek sa sedam godina, kada sam pohađala prvi razred osnovne škole prvi put vidjela Djeda Mraza o kojem se u našoj kući nije nikada pričalo. Čula sam od druge djece da je to stari čovjek, sa bijelom bradom, u crvenim čizmama i crvenom kapom na glavi, obučen u crveno odijelo, a dolazi iz neke daleke zemlje, iz sjevernih krajeva. On na kraju Stare godine djeci koja su slušala svoje roditelje i bili dobri učenici, donosi poklone. Naravno, ne bilo što, već baš ono što je svako takvo dijete poželjelo. Nikako mi nije bilo jasno kako Djeda Mraz zna što su to djeca poželjela i kako on zna koji će poklon donijeti kojem djetetu. I ja sam

u to nekako potajno vjerovala, mada o tome nisam nikada u kući govorila.

Noću bi, prije nego što zaspem, potajno maštala da i meni Djeda Mraz donese poklon, ali to se nikada nije desilo.

Sjećam se da je desetak dana pred kraj kalendarske godine, učiteljica zakazala roditeljski sastanak kojem je kao i obično prisustvovao i moj otac. O tome što je bilo na tom roditeljskom sastanku, o čemu je bilo riječi, otac nije govorio. Međutim, i ovaj put se vratio s osmijehom na licu, očito zadovoljan jer je ponovo imao priliku da se pred ostalim roditeljima ponosi svojom najmlađom kćerkom zbog njenih ocjena.

Jednog dana, pri kraju mjeseca decembra, učiteljica nam je saopštila da naredni dan neće biti nastave, ali je dolazak u školu obavezan u naznačeno vrijeme jer će biti održana priredba.

Tu noć dugo nisam mogla zaspati. Pokušavala sam, ali zbog silnog razmišljanja o onome što će se desiti narednog dana, san me uporno zaobilazio. Zatvorim oči misleći da ću tako lakše zaspati, pa brojim, jednostavno brojim do ne znam kojeg broja, ali ništa. Činilo mi se da će ova noć vječno trajati. Prošlo je dosta vremena dok konačno nisam zaspala.

I najzad je svanulo. Umila sam se, nisam baš sigurna da sam mogla doručkovati, obukla sam se i opet ... čekala. Da sam ikako mogla da ubrzam vrijeme, bar na budilniku, da minute brže idu, ali ne, to nije bilo u mojoj moći.

Dok su ostali ukućani bili zaokupljeni uobičajenim poslovima, jedino sam ja to jutro nekako posebno doživljavala. Pitala sam se kako to da se i oni ne raduju zajedno sa mnom?! Kad je konačno došlo vrijeme za polazak, gotovo trčeći, po snijegu koji je škripao pod mojim naslijeđenim čizmama, otišla sam u školu i ne sluteći koliko razočarenje me tamo čeka.

Priredba je organizovana u saradnji s Narodnim pozorištem iz našeg grada. Kako je bilo lijepo i svečano, za nas djecu neopisivo lijepo, fantastično, kao u pravoj bajci! Možete zamisliti - pred našu školu stiže prava pravcata, otvorena kočija, u obliku velikih saonica, posebno ukrašena za ovu priliku, sa upregnuta četiri ukrašena konja. U kočiji je Djeda Mraz s punom vrećom poklona za djecu, a s njim dvije ženske osobe - jedna stara, u otrcanoj, ružnoj haljini, a druga mlada i prelijepa, kao vila, u novoj, lijepoj haljini ukrašenoj čipkom. Ovo smo do tada mogli vidjeti samo u slikovnicama.

Objasnili su nam da se radi o Novoj i Staroj godini. Priredba je započela s nekom predstavom, pa su onda neki učenici recitovali pjesmice vezano za zimu, Novu godinu i Djeda Mraza, ali ja uopšte nisam slušala tekst, riječi,...Pred mojim očima smjenjivale su se slike, prizori, silno šarenilo, a ja sam jednostavno zanijemila. Činilo mi se da sanjam. Da mi se neko slučajno obratio sigurna sam da ga ne bi ni primjetila. Upijala sam slike i jednostavno samo gledala i gledala, pustila da moje oči upiju svu ovu ljepotu. Nije mi uopšte bilo važno što oni pričaju.

Dugo vremena sam pamtila ovaj događaj, bolje reći nikada ga nisam ni potisnula iz sjećanja, i svaka, baš svaka proslava Nove godine me podsjećala na njega. Bilo je tako lijepo, gotovo nestvarno za nas prvačiće, čini mi se meni posebno. Na momente sam pomislila da i ja učestvujem u ovoj predstavi. Smjenjivali su se učesnici u ovoj priredbi, uglavnom iz starijih razreda, najavljivali novi, puštala muzika, ali sigurno neću pogriješiti ako kažem da su svi učenici, ne samo ja, jedva čekali ono glavno – podjelu poklona i slikanje s Djeda Mrazom.

I najzad je došao i taj trenutak! Djeda Mraz vadi poklon paketiće i proziva pojedinačno sve prvačiće naše škole, ne samo moj razred. Mnogo je djece, a ja samo razmišljam kada ću ja biti prozvana. Opet prizori koji se ponavljaju. Putem mikrofona prozivaju se djeca redom iz pojedinih razreda. Željno očekujem da krenu prozivati učenike iz mog razreda računajući da ću tako konačno i ja doći na red. I opet čekam... Konačno dočekah da i učenike mog razreda prozivaju!

I gle čuda - dešava se ono u šta su djeca i vjerovala: svako dijete dobija od Djeda Mraza paket s poklonom koje je ono i poželjelo, bar tako su govorili prozvani drugovi i drugarice iz mog razreda, vrišteći od radosti i zadovoljstva. Ja sam se radovala zajedno s njima željno očekujući da Djeda Mraz prozove i mene. Kako sam bila nestrpljiva da vidim što je to Djeda Mraz meni donio.

Ne samo da su dobili paket sa željenim poklonom već su se i slikali s Djeda Mrazom i na taj način obezbijedili sebi uspomenu sa ovog događaja. Čekala sam dugo, dugo dok nije i posljednji paketić izvađen iz velike torbe, ali moje ime nije bilo prozvano...

Stajala sam nijemo, baš kao što sam par sati prije toga nijemo posmatrala divnu predstavu kao iz bajke, ali ovaj put ipak nešto drugačije nijemo. Čula sam samo svoje srce kako ubrzano kuca, i tišinu, mrtvi muk oko sebe. Na trenutak sam pomislila da i ostali čuju otkucaje mog srca...Nisam mogla da vjerujem da u toj velikoj, ogromnoj torbi nije bilo paketića s mojim imenom. Onako mala, nedovoljno odrasla i nesigurna, nisam znala kome da se obratim. Mislila sam, možda je to neka greška. U onoj silnoj gužvi ni moja učiteljica nije primjetila da jedna njena učenica, odlična učenica, nije dobila poklon, a bila je tu prisutna s ostalim učenicima čitavo vrijeme. Da bila je, sa osmjehom na licu, skakutala sa ostalim drugarima, srce joj lupalo ko' ludo od silne radosti što prisustvuje ovakvom događaju, a još više od iščekivanja da dobije poklon, a eto nije. Opet je srce lupalo ko' ludo, ali sada nekako drugačije. Nije se čak ni slikala s Djeda Mrazom. Sva djeca će kroz nekoliko dana dok se izrade slike dobiti i jednu fotografiju za uspomenu, a ona neće ni to.

Kako sam bila tužna, razočarana! Dugo sam stajala uza zid sale gdje se odvijala priredba, kao da sam nešto čekala, a ni sama nisam znala što. Svi moji drugovi i drugarice su već odavno otišli kućama s poklonom u rukama, a ja sam ostala posljednja i ne znam da li me više zaboljelo što nisam dobila poklon, ili što to niko nije ni primjetio. Pored boli bio je prisutan i stid. Vraćala sam se kući sama, a suze su se slijevale niz moje lice. Nisam ih ni brisala, pustila sam da sva ona ljepota koju su moje oči tokom priredbe upijale, jednostavno sklizne u suzama niz moje lice. Neka nemam ni to što su moje oči uhvatile kad već nisam dobila poklon. Eto, svi su dobili poklon a ja suze!

Čitavo vrijeme sam se pitala zašto se to baš meni dogodilo, a slušala sam roditelje, bila odlična učenica...Ispunjavala sam sve ono što je trebalo kako bi i meni Djeda Mraz donio paket, a eto nije!

Tek nakon nekoliko godina saznala sam istinu. Na roditeljskom sastanku, održanom desetak dana pred kraj Stare godine, učiteljica je roditeljima između ostalog govorila i o predstojećoj proslavi koja će biti upriličena za sve prvačiće naše škole. Dogovoreno je da svaki roditelj sazna što njegovo dijete želi da mu donese Djeda Mraz, te da mu to roditelji i kupe. Kasnije bi se u školi formirali paketići (naravno i za ovo je trebalo dati određeni iznos novca odmah na ovom roditeljskom sastanku) u kojima će se naći i odgovarajući poklon sa imenom i prezimenom svakog učenika pojedinačno.

Divno zamišljeno, ali za mene, iz siromašne, patrijarhalne porodice očito nedostižno.

Često sam razmišljala o ovome, naravno kasnije, kada sam bila starija. Pitala sam se zašto moj otac nije dao novac kao ostali roditelji. Možda nije imao, a možda je razlog bilo sasvim nešto drugo – možda vjera.

Pa ipak, bez obzira što je bio razlog, kako su godine prolazile a ja bila starija, nisam mogla da shvatim zašto me moj otac nije bar spriječio da idem taj dan u školu. Bar to je mogao! Za to mu nije bio potreban novac a niti propisi koje nalaže vjera.

Poštedio bi me orazočarenja, tuge, stida...

Bar da sam bila po redu


Rođena kao jedanaesto dijete, najmlađa u porodici, a kasnije postala i omiljena svima, posebno ocu, nisam imala mogućnost da uživam jednu važnu privilegiju. Da sam bila deseto dijete po redu – bila bih Titovo kumče i dobijala paket 29. Novembra svake godine.

Naime, bilo je pravilo da u svakoj porodici na području bivše Jugoslavije, desetom djetetu po redu, kod rođenja, Predsjednik Tito bude kum. Iz njegovog kabineta se povodom 29. Novembra, Dana Republike, toj porodici, odnosno tačnije, tom djetetu, pošalje paket uz čestitku potpisanu lično od Predsjednika Tita.

Ova čast je pripala mom tri godine starijem bratu. Pa ipak, iako njemu namijenjen, svaki taj paket dijelio se na svu djecu – moju sestru, brata i mene, te djecu moje polubraće i polusestara, t.j. unučad mog oca. To je bilo nepisano pravilo koje je uveo naš otac i moralo se poštovati.

Dobro se sjećam sadržaja paketa: bilo je to, za nas djecu u to vrijeme željne obične rum-pločice, pravo bogatstvo - veeeeelike Kraš-ove mliječne čokolade, razne bombone u velikoj metalnoj kutiji, a znam da su nam najdraže bile one 505 sa crtom jer su bile tvrde i zato mogle duže trajati.

Bez obzira što bi i u slučaju da sam ja bila Titovo kumče, meni namijenjen paket bio svačiji, a najmanje moj, silno sam željela da sam ja imala tu čast. Naravno, ovako sam razmišljala tek poslije, kada sam bila starija. Međutim, još dok sam išla u niže razrede osnovne škole, bilo mi je važno da dobijem slatkiše iz paketa, nema veze kome je bio namijenjen.

Izuzetak je bio paket kojeg je moj brat dobio kada je već krenuo u prvi razred osnovne škole. U tom paketu, za razliku od dotadašnjih, bile su stvari baš samo za njega – školski pribor i mornarsko odijelo!

On se slikao u njemu – vidjela sam to mnogo godina kasnije, na slikama iz njegovih školskih dana.

Jedne godine je dobio i komplet knjiga Lastavica koje su bile u to vrijeme na listi knjiga za školsku lektiru. E ovom paketu sam se najviše obradovala ja! Mogla sam da čitam danima...


Purchase this book or download sample versions for your ebook reader.
(Pages 1-17 show above.)